Njegovi najbolji prijatelji

Bilo je jasno kao dan da se pričinjao kako me ne vidi: kao da nisam tamo – u sobi, zajedno s njim, jedino s njim. Sjedio je nijemo u svom crnom jednonožnom naslonjaču na kojemu se sjedalo podizalo na potisak kakvo imaju uredske stolice. Dirljiv prizor, pomislih. Stolica mu je bila podignuta na optimalnu visinu kako mu stopala i noge ne bi bili svom težinom na podu; tek je vršcima papuča doticao tepih, a upravo visina na kojoj je sjedio omogućavala mu je da održi laktove na plohi masivnoga blagovaonskog stola na kojemu je pred sobom imao nekoliko časopisa s križaljkama.

Maločas sam pred njim bio izrekao hamletovski monolog na koji se nije ni riječju osvrnuo. Ignorirao ga je. Ignorirao me je. Riječi su mu – barem one izgovorene – već polako počinjale ići na živce, druge je pak – one neizgovorene – ispisivao, unosio u križaljke. Dok sam govorio, nije svrnuo pogled sa svoje križaljke na me pa sam zašutio nakon vlastita izljeva besmislica. „Riječi, riječi…. Moram k’o kurva olakšat’ srce r’ječ’ma ….“, izroni mi glasoviti citat iz najdonje ladice spremišta sjećanja. Prigodno, kad smo već kod Shake­speareova monologa... Svjestan sam bio toga: da se samo razbacujem rečenicama koje njemu više ništa ne znače. Kemijska kojom je popunjavao kvadratiće ponekad bi tiho zaškripjela pod pritiskom njegove šake koju više nije mogao odizati od papira pa je ruka znala klonuti na križaljku, dio dlana nehotice bi povukao po križaljci, a plava bi tinta zamrčila nekoliko kvadratića, što bi ga naljutilo. Srdio se na vlastitu fizičku nemoć. Intelektualno je pak bio nadmoćan mnogima, pa i daleko mlađima od sebe. U delikatnim trenucima naših susreta (u kojima smo sudjelovali samo on i ja) pomislio bih ponizno da mu ipak nije svejedno jesam li u blizini ili nisam. Jer je trebao pomoć. Tada – kad je tinta ostavljala neuredan trag po recikliranom papiru s križaljkom, i kad je trebao otići do kreveta.

Jedno razdoblje njegova i moga života, razumije se, poklapalo se: počelo je danom kad mi je postao ocem. Živjeli smo u posebnom vremenu, „zanimljivom“ prostoru podignutih raspoloženja, spuštenih obrva, neizlječivih neizvjesnosti, negdje na „odmorištima stubišta“ (kao u romanima Dostojevskog), koja su se doimala dinamično, grozničavo, u trku i nezaustavljivo, u vječnu strahu da nećemo preživjeti. Vrijeme koje nam se preklapalo – njemu u njegovim završnim desetljećima, a meni u dosadanjem životu – nudilo je estradne zanimljivosti, rock-zvijezde, prve odlaske na Mjesec, brojne pokušane, neuspjele i ostvarene atentate: na Kennedyja, Martina Luthera Kinga i Reagana te nekolicinu – u onom broju koji je javnosti smio biti poznat i koji nije bio „državnom tajnom“ – istočnoeuropskih, afričkih i azijskih državnika; uključivalo je (nevažnim redoslijedom): Vijetnam, druge ratove – tu pa tamo, kraj Titove ere i moje oslobođenje od mature nakon smrti toga državnika, upis na faks, osamdesete, nuklearnu eksploziju u Černobilu, ptičju gripu, kravlje ludilo, AIDS, Domovinski rat, masakr u Ruandi, arhitekturu Kuće koja pleše u Pragu, pandemiju virusa COVID-19, postdramski teatar (koji otac nije ni razumio niti ga je želio razumjeti) i sve ostalo što će uslijediti. Bože, kroza što smo sve zajedno prošli! Za deset života. I stotinu pripovijesti!

 * * *

– Ne budi naivan – rekao sam mu. – Ja znam ono za što ti misliš da ne znam.

– Ne, ti ne budi naivan! – odvratio je ne podižući pogled s križaljke.

– Koliko puta su te prešli, ti tvoji „prijatelji“ i navodni istomišljenici? – upitao sam ga retorički.

– A koliko puta si ti pomislio da je čovjek vrijedan pozornosti, a onda si izvukao deblji kraj? – uzvrati on protupitanjem pokazavši više zanimanja za razgovor. – Ti, sa svojim idealizmom. On ti, taj idealizam, stari moj, nije ništa drugo doli grumen taštine u tvojoj vlastitoj glavi koji nikako da odmakneš i vidiš svijet onakvim kakav zapravo jest: a taj je svijet – džungla.

 Bilo mi je smiješno što me nazvao „svojim starim“, on – mene!; susprezao sam se od glasnoga smijeha. U razgovorima mu nikad nisam ostajao dužan. Igrali bismo verbalni ping-pong, uvijek je tako bilo. No ja sam bio taj koji bi posljednji svom silinom mlatnuo lopticu, pa makar odletjela kao metak sa stola. On bi pustio da moja bude zadnja. Bio je pametniji od mene. Ja to tada nisam kopčao.

Bilo mi ga je žao. Sjedio je u stolici obloženoj naslagama od memory-pjene kako bi mu bilo što udobnije jer je u njoj provodio čitave dane, od dizanja iz kreveta do odlaska na počinak koji mu je bio suđen ranije negoli je on to želio, ali za dulji ostanak nije imao snage, a s vremenom ni volje. Ponekad bi se upirao ostati dulje kad bismo mi – njegov unuk, pokojna mama i ja (i sestra bi tako, da je poživjela), došli i molili ga: „Hajde još malo, ostani još malo, još nije gotova utakmica na televiziji, nije gotov film…“ Ostajao bi još desetak, petnaestak minuta, a onda, vidno tjelesno iscrpljen, predajući se, kazao: „Ne mogu više, žao mi je: ne mogu. Htio bih ostati s vama, djeco, ali ne mogu, prenaporno mi je.“

Redovito bih se trznuo kad bih začuo ono njegovo „djeco“. Kao da je u toj riječi bilo usađeno sve što mi je bilo važno iz djetinje dobi. Na rečenu je „fotelju“ bio osuđen, kao i na prekratak ležaj na kojemu se podnica s vremenom počela povijati a madrac je dobio „grbe“ pa mu ni san više nije bio omogućen kao što bi bio na kakvu udobnu ležaju. No nije htio da se kupi novi madrac.

Okružen je bio svojim spisima, koji su svi redom bili nadohvat slabih mu ruku. Nekad bogatu i raznoliku istraživačku dokumentaciju pod stare je dane sveo na bilješke na listićima, zapise na komadićima potrganih listova za tipkanje koje je čuvao u stoliću s preklopnom podlogom kojom se stolić zatvarao. On je taj stol, pridajući mu ključno mjesto u svom profesionalnom djelovanju, nazivao sekreterom. Stol je bio načinjen od slavonske hrastovine (od istoga materijala od kojega su proizveli regal „od zida do zida“ kakav je bio uobičajen inventar dnevnih boravaka naraštaja mojih roditelja). Držao je tutto suo u tom stolu. Do danas nisam dokučio kako je to sve što je imao, puste zabilješke koje je pretvarao u knjige, uspio držati u tako skučenu prostoru koji nije imao obujam veći od kakve kartonske kutije u kojoj bi bio upakiran, recimo, onaj kockasti televizor kakve su prodavali u devedesetim godinama. Sastojao se radni stol, u gornjem dijelu (ispod kojega se nalazio ormarić s dvokrilnim vratima), samo od rečene preklopne plohe i kućišta s urezanim ornamentima: hrastovim lišćem i žirovima; na plohi je otac držao pisaći stroj (tvrdoglavo izbjegavajući pomisao na uvođenje računala u svoj rad), a po završetku tipkanja poklopio bi ga i zatvorio tom plohom na kojoj je do maločas pisao te bi tako uklonio od pogleda ukućana sve ono čemu je posvećivao radno vrijeme. Kao da se sramio ishodâ svoga rada (i pokušaja da se marljivošću nametne drugima), pretvarao se da u tom stolu nije bilo ničega vrijedna spomena, pa bi doslovce odahnuo u trenu kad bi tom daskom prekrio sve što je toga dana proučavao i pisao, kao kakav svoj corpus delicti.

Unutar malog sekretera a ispred vodoravne ploče za pisanje postojale su vrlo uske pregrade u kojima je, u drvenim kutijicama, držao sve svoje bilješke. Neki su zapisi bili na otrgnutim listićima iz notesa koji sam mu bio donio iz Varšave, iz Muzeja Frédérica Chopina. Trošio je štedljivo taj blok, a sve da mu što dulje potraje. Bio je slab na „Poljaka“ (tako ga je zvao), njegovu glazbu i sudbinu. Pokazao sam mu bio fotografiju crkve u kojoj je bilo pohranjeno skladateljevo srce na onaj bizarni romantičarski način, koji je meni bio odbojan, ali očevoj generaciji prihvatljiv (što mi nikad neće biti jasno); bila je to crkva smještena nasuprot ulazu u vrt varšavskoga sveučilišta, u središnjoj ulici znakovita imena Nowy Świat. Otac bijaše sanjar, sebi na štetu; bio sam u to uvjeren. Još kao dijete prepoznao sam njegovu melankoliju koja je često bila zakrabuljena smijehom pred veseljacima; nije dopuštao da drugi uoče njegovo malodušje. Dapače, začudno je bilo što je to svoje povremeno bolećivo raspoloženje znao u tren preobraziti u gotovo klaunovsko zabavljanje društva do kojega mu je bilo stalo; razveseljavao je kolege duhovitostima, a oni su se grohotom smijali njegovim šalama. Takav je bio i među kolegama i među rodbinom. Izvlačio bi iz naftalina anegdote, stvarne događaje koji su se njemu zbili ili kojima je bio svjedok, bilo na poslu bilo u obitelji. Naglašavao bi u njima smiješne momente i – koliko god je bio superioran inteligencijom i humanošću – imao sam dojam kako je tim jednostavno ispripovijedanim epizodama sebe i predodžbu drugih o sebi svjesno unižavao, spuštao na razinu upravo te priče (samo da bi oni bili radosniji) – priproste i razumljive svima – pri čemu bi zapravo unizio i vlastitu pamet i duh kojima je bio nadmoćan svima kojima je tu priču u tom trenu pripovijedao.

 – Mislio si da možeš dosegnuti ljepotu, barem u mrvama, zar ne? – upitao sam ga.

Šutio je. Primijetih da mu prsti počinju drhtati, ali ne od kakve staračke slabosti ili boleštine, već od uzbuđenja. Kad je bio u dvojbi, razočaran ili uzbuđen, samo bi šutio, posegnuo za kakvom križaljkom i počeo popunjavati polja. Nije mu trebalo mnogo da ispiše sve kako treba. Dapače, lake križaljke bile su mu posve neizazovne, mislim da su u njega čak izazivale gađenje (nad intelektualnom slabosti onih koji su takve rješavali). Težio je za što kompliciranijima, što težima, skandinavkama, talijankama, ili onima „asocijativnima“, bez crnih polja. A onda su mu crte na slovima – mislim prije tjedan ili pet dana – počele gubiti jasnoću, linije su se počele lomiti i pucati. To ga je obeshrabrivalo, ostavljao je časopis s križaljkama na stolu bijesan na samoga sobe, u tihom jadu priznajući sebi kako gubi forcu.

 Bila je nedjelja popodne kad je s mojim sinom odigrao partiju šaha. Sin je trebao na autobus; čekao ga je studij u Zagrebu. Otac je stavio ruku na unukovu nadlanicu i pogledao prema mom mobitelu. Uhvatio sam fotografijom njihove poglede: sinov sjetan (nije mu se još putovalo u Zagreb, a niti ostavljalo djeda samog) te istodobno pogled moga oca – zadnji. Bio je naime za mene – njegov zadnji.

Tata, mogao si i sam zaključiti na koji način to sve funkcionira: ljubavnice ili ljubavnici, interesi, koristoljublje svih fela, razmjena i plaćanje usluga, u naturi, seksu, protuuslugama, „ruka ruku mije“, od prve do najviše stepenice na ljestvici moći... A pogledaj samo svoj djelokrug, pogledaj moj… Svako nastojanje da se to spriječi borba je iscrpljujuća i osuđena na poraz. Tvoj napredak u karijeri spriječili su tvoji „prijatelji“, oni koji su te telefonski nazivali da bi netom nakon razgovora onodobnim policijskim inspektorima prenosili informacije o tome što radiš, o čemu razmišljaš, što pišeš. Oni su ostajali na fakultetu (sjeti se, tebi je kadrovska napisala u rješenju natječaja: „da ne ispunjavaš uvjete članka 80 Zakona o visokom obrazovanju“, i tako dalje i tako dalje; smijurija od toga kako su te htjeli poniziti!); ti tvoji „prijatelji“ dobili su mjesta u raznim organizacijskim tijelima, putovali po svijetu, što je najgore: predstavljali se velikim domoljubima i znanstvenicima, a u stvari: činili prilično gnjusne stvari (moraš priznati) i to na prikriven, suptilan način, tako da ne budu očigledne, tako da posljedice njihovih smicalica i podvala pristignu polagano (ali zajamčeno), da se razotkriju tek nakon nekog vremena, ali da im učinci budu vrlo snažni, efektni. Provodili su ti ljudi nerijetko večeri s ljudima kao što si bio ti – naivac, tata – i s njima ostajali duboko u noć, a onda sutradan odlazili na policiju i u „obavijesnim“ razgovorima otkucavali one kojima su se ulagivanjem i prijetvornim gestama pričinjali prisnima, čak intimusima, „tješiteljima u turbulentnim političkim vremenima“, kad su se takoreći štancale izdaje kolega, znanaca. U sedamdesetima, bio sam dijete tada, preda mnom se šutjelo o svemu što je bilo „opasno“, da ne bih u školi izlanuo nešto o čemu se doma govori..., no poslije sam sve shvatio. Uostalom, pogađaš na koga ponajviše od tvojih „prijatelja“ mislim, tata? Da ti se što dogodi, da ti što zatreba – ta neće taj tvoj „prijatelj“ tebe telefonski nazvati! Na primjer taj _ _ (inzistirao si na tomu da ga kao mali tako nazivam, prisno: „barba“, zar ne?), taj fini smutljivac kojemu su posmrtne govore održali „veliki domoljubi“, a nečasni ljudi! A, tata? Zašto si dopustio da te tako vozaju?

– Šuti, sine... Ne znaš ti. Bio si klinac. Pusti me na miru...

 –... Ali ti si njemu znao telefonirati – nastavljao sam kao da ništa nije rekao – kad bi ti netko dojavio da on već par dana leži u krevetu bolestan, taj tvoj prijatelj (koji se inače raspitivao o svemu i svačemu, a novosti iz svog doma skrivao kao zmija noge); ti bi ga tada nazvao i pitao treba li mu kakva pomoć, i ti bi, tad već starac – s tom svojom slabom kondicijom i drhtavim rukama – pohitao njemu u pomoć, donio bi mu knjiga, voća... i sve bi bio učinio, kao prijatelj, kao „odanik“ (a nikada podanik – tvoj kredo, dakako!) kojemu su drugi postavljali klipove, krali znanstvene radove...

Muči, sine... Bilo je i poštenjaka među tim ljudima...

... A njihove dijelove uklapali bez navođenja izvora u svoje publikacije, u svoje silabe (ne spominjući tebe ni kao autora knjiga po kojima su naslovljavali svoje kolegije... stra-ho-ta!) i tiskali ih kao magisterije i doktorate, navodno „originalne“ znanstvene radove (a zapravo tvoje misli); koji su prolazili kroz komisijske procjene – vrlo jednostavno, uistinu, kao nož kroz maslac, bez ijedne prepreke, ni stručne ni proceduralne (njima su sva vrata bila i bit će otvorena). Jer će ti isti, što sad prolaze na obranama na temelju tvojega truda, sutradan biti nekom mlađem i trećem u povjerenstvu za ocjenu rada ili za napredovanje pa se ni tom momčiću ili djevojci ne valja zamjerati – misle oni; trebat će im možda za sina, za kćer, za unuke – neka uslužica, prije ili kasnije, nikad se ne zna. U akademskom svijetu ne smiješ pojedinca krivo ni pogledati..., ili ga upravo treba jaaako dobro i pomno pogledati – i upamtiti; jer ne znaš šuruje li upravo taj lik s onima protiv čijega si mišljenja dizao glas. „Ako nisi sa mnom – onda si protiv mene“, zar ne? To je geslo koje vrijedi u svijetu kojemu si darovao čitav svoj radni vijek, a zapravo svu svoju životnu snagu i pamet.

– Prestani… Nemam ja iluzija. Ali bilo je i pravednih...

– E moj tata...

– Prestani! Baljezgaš svašta, moram ti tako reći! Znam da je bilo i dobrih među njima...

– ... Da, hvata me histerija, ti bi tako to nazvao...

– Muči, sinko!!

... I onda oni to predstavljaju kao vlastita postignuća jer sami nisu bili kadri rintati onoliko koliko si ti, provoditi sate i sate u prašini, među policama, istražujući po podrumima spise (uostalom, ti si toliko informacija i zaključaka već imao u svojoj glavi da sve što bi u arhivima „prekopao“ upio bi u trenu). Trudio si se učiti strane jezike kako bi ti informacije bile dostupnije; htio si putovati, ali ti tijelo nije dalo (a htio si mamu odvesti u Pariz, o čemu je sanjala desetljećima, ali je utihnula u posljednjim godinama jer je shvatila: Ništa od toga!). No ti si putovao svijetom u mašti, čitajući knjige, „šetajući“ prstom po već izlizanom atlasu (odmalena si obožavao zemljopis!); bio je taj atlas za tebe putovanje na papiru jer ga u stvarnosti priuštiti nisi mogao, a u mladosti ga ni želio nisi. (Vlastita ti je mater kao mlada morala prodavati povrće na glavnoj gradskoj tržnici da bi ti mogao u školu; ona se nije toga sramila, ali ti – jesi li? Osim što si je žalio do neba, putovati nisi htio kako sebi ne bi raspirio osjećaj krivnje što je radi tvoga školovanja morala rintati.) Dijabetes ti se pogoršavao u situacijama razočaranja, frustracija… pa i kad bih ti spomenuo te tvoje vrle znance: u srži prijetvorne, licemjerne, katkad alkoholičare koji su u konjacima utapali svoja sjećanja na vlastita „otkucavanja“ onih iz političkih zatvora ili s Golog otoka; konjakoidi i pelinkoidi su tebe i ostale naivce, poštenjake i dobričine, izdavali na „informativnim razgovorima“ da ne bi sami dobili po leđima udarce bičem, da ne bi morali na suncu tucati kamen, da bi sebi sačuvali zdrave prstiće na rukama za buduće fine dodire i milovanja ženske kože kojoj su se vraćali nakon tek pet-šest dana svoga – u memoarima poslije nazivanog – „mučeništva“. Izdali su i tebe, tata. Oni su naplaćivali to svoje navodno sužanjstvo, i to ne baš jeftino: dobivali televizijske emisije, akademske pozicije, dobru mirovinu, odlazili za kulturne atašee u bijeli svijet... A ti, tata? Što je bilo s tobom?

Tako sam mu ja govorio: surovo, bez milosti. (Makar, srce mi se slamalo svaki put kad bih mu tako govorio.) Međutim, kao i štošta drugo, ono o čemu sam mu govorio on je već znao (s vremenom sam sve uvjereniji u to); dapače, sve je to on imao „u malom prstu“.

– Prestani, za ime Božje! – uzvikne otac glasom koji sam volio i kojeg sam se nekad strašio. I ja zašutjeh, ne zato što sam to htio, već zato što sam odlučio popustiti: sažalio sam se nad njime zbog njegove zbunjenosti i poraženosti (tako sam je ja barem doživljavao).

U sebi sam – bezglasno – vikao na oca, korio ga kao da je kakvo dijete zbog njegove sapetosti pred svijetom, zbog toga tvrdoglavog odbijanja da zaplače, zbog njegova posustajanja u osuđivanju bilo koga: to je posve izbjegavao, teško bi se odlučio o ikomu jednu riječ lošu kazati; bio je u tomu vitez, a istodobno vrlo oprezan, naoko ponizan, iako nije bio religiozan (njegova racionalnost prevladala je onaj stupanj slabosti kad se čovjek vine u nebeske sfere nade, takozvanog spasenja i grčevita hvatanja za slamku vječnoga života). Taj njegov dobrodušni i mekani stav (ja sam ga smatrao pomalo kukavičkim, neki ga pak izjednačavali sa slabošću i – znam – ti isti dobrano iskorištavali), pri čemu je teško zamjerao, a (odveć) lako opraštao – to mi je smetalo.

 „Ne, ne želim biti poput tebe!“, zatekao sam se kako vrištim za volanom zamišljajući nastavak razgovora s njim. Govorio mi je da sam oštar, da odveć kritički gledam na svijet, da nikad neću sazreti i doživjeti pravu radost jer da u svemu nalazim nedostatak i kod svakoga prvo uočim crno... I tada, na kraju našega stvarnog razgovora, takoreći još jučer, obgrlih mu – nekako iznenada (a zatečen vlastitim postupkom) – proćelavu glavu (sa još nešto malo rijetke i posve bijele kose; kao da je svu kosu bio izgubio u samo par posljednjih mjeseci; a osijedio je još u gimnazijskim danima, tako je govorio); lice mu je bilo ispijeno i izduženo, ni izdaleka nalik onom ljepuškastom licu otprije dvadeset, deset ili samo pet godina (čak mi se čini da je prije tek mjesec dana izgledao neprepoznatljivo mladolikije!); onomad mu je lice bilo pravilna oblika, ovalno, punih obraza, gotovo „glumačko“. A oči su mu – zelenoplave, poput morskoga kanala (ne predubokog), prema Pašmanu – sada bile posve spuštenih kapaka, umorne, kao u dubokoj tuzi. Stisnuo sam mu glavu – znam – prejako, kao da sam ga želio zadržati između svoje Adamove jabučice i podlaktice, i to zanavijek, i da diše tamo ta njegova lakomislena iskrenost i izvornost, ta srcedrapajuća, monumentalna količina žive sućuti, razumijevanja i gospodskoga strpljenja. Nisam mu dao da ode, eto: nisam.

A onda je umro. Otišao: u tek nekoliko dana usahnuo je kao biljka koju su vlasnici ostavili na balkonu i otputovali na godišnji odmor da bi je, onako nezaštićenu, na otvorenoj ljetnoj žezi, ubrzo spržilo sunce. Otišao je, i ponio sa sobom pronicavost i tamnomodri bas-bariton. Bio sam toliko nepriseban da sam mu i u času smrti (primijetih to), kad mu je duša odletjela bogznakamo, kad sam izgubio nove prigode da doživim ono po čemu je bio osobit – kako sam mu i u tom trenu, ja – dječarac, zavidio na (zastrašujućem) glasu koji je bio ljepši od moga.